Prvo moram reći da sam imao super plaću.
Sa tadašnjom plaćom, koja je bila 3 x veća od prosjeka, mogao sam štediti dvije trećine. Svaki mjesec, mogao sam platiti stan i režije, hranu i osnovne potrebe, a 1.500 €ura ostaviti sa strane. Nisam to radio.
Mogao bih reći kamo sreće da jesam. No ipak kažem, sreća je što nisam. Jer me je to dovelo da realizacije, da ma koliko novca zaradio na poslu, nikada neće biti dovoljno.
Iako je to što sam zarađivao bilo debelo iznad prosjeka, kako bih napravio pravu promjenu u životu, trebalo je puno više.
Novac koji sam tada imao u mislima trebao je biti dovoljan za kupovinu stana i opremanje. Dalje, htio sam kupiti 2-3 godine star auto srednje klase. A htio sam ići i na pokoje putovanje, potrošiti nešto novca na odjeću, kojekakve gadgete i tada, naravno, ribolovnu opremu.
Mimo toga, bio sam veliki potrošač na razne izlaske i zabavu. Tako da sam trebao novac za noćne izlaske, aka alkohol. Životni stil koji mi se svidjao uključivao je redovito klopanje u restoranima, ili catering usluge. Neki puta bi vani jeo po 5-6 puta tjedno, ali uobičajeno je bilo 2-3 puta, naravno, zbog ograničenosti sredstava.
Kada bi išao pecati, svaki puta bih obnovio nešto od opreme, kupio raznih potrošnih stvarčica, prihrane i mamaca. Ako se išlo na vikend, jedno pecanje me znalo koštati preko 200 €ura, osim kada bih pecao na moru. Tada bi iznos bio dodatno veći jer na moru je naravno sve skuplje, a osim toga, tamo bi bilo još puno više maminovca, odnosno mogućnosti na koje bi novac mogao biti potrošen.
Što se tiče odjeće, i odmah da kažem, tog dijela svog tadašnjeg karaktera se najviše sramim, pre blesavo sam trošio.
Danas ću značajniji iznos novca potrošiti eventualno na obuću. Jer kod obuće je ono pravilo, koliko platiš toliko dobiješ stvarno izraženo. Međutim kada se sjetim koliko sam davao za obične krpetine, samo jer su proizvedene pod određenim brandom, glava me zaboli.
Istina je da u to vrijeme nisam imao pojma da se obična majca sa kapuljačom, ili pamučna trenerka na pijacu može kupiti za 5 do 10 puta manje novca. Nisam sanjao koliko se jeftinije čovjek može obući.
Moj mozak je bio usmjeren na brendiranu odjeću, i kao da sve ostalo nije postojalo. Ne bih uopće ulazio u dućane u kojima nije bilo brendiranih stvari. Pa kako bi onda i znao što se sve nudi, u kojoj kvaliteti i po kojim cijenama?
Čitavo poimanje odjeće i njezine vrijednosti bilo je iskrivljeno. Zato kažem da se tim dijelom svog potrošačkog života najmanje ponosim. Moje potrošačko ponašanje po pitanju odjeće, iz sadašnje perspektive izgleda kao iluzija iskrivljene realnosti.
Da se razumijemo, i kod drugih stvari plaćamo brend, no on nije toliko prenaplaćen kao kod tkanine.
Ako uzmem za primjer neki štap za pecanje, ili auto, pa usporedim postotak za koji je cijena veća kod jednog Volkswagena, u odnosu na Daciu, možemo naći dobre argumente zašto bi vozio njemački auto. No kada dođemo do Škode, plaćanje veće cijene više ne izgleda toliko opravdano.
Škoda i Volkswagen imaju vrhunske automobile srednje klase. Slični su po potrošnji, kvaliteti materijala i dijelova, te po dugovječnosti. Dakle razlika koji netko odluči platiti za Volkswagen nikako više nije opravdana realnom kvalitetom vozila, već osobnim preferencijama. Ili možda taštinom, neupućenosti ?